GENETIKA, Vol. 39, broj 3 (2007)
Slavica ČOLIĆ i Gordan ZEC
VARIJABILNOST MORFOLOŠKIH I POMOLOŠKIH OSOBINA GENOTIPOVA BADEMA IZ POPULACIJE SLANKAMENAČKOG BREGA [Izvod] [Rad]
Milica FOTIRIĆ, Dragan NIKOLIĆ i Vera RAKONJAC
KOMPONENTE VARIJABILNOSTI I HERITABILNOST POMOLOŠKIH I HEMIJSKIH OSOBINA KLONOVA VIŠNJE SORTE MONTMORENSI [Izvod] [Rad]
Evica MRATINIĆ i Milica FOTIRIĆ
SELEKCIJA CRNE ZOVE (SAMBUCUS NIGRA L.) I OCENA UPOTREBLJIVOSTI PLODOVA KAO BIOLOŠKI VREDNE HRANE [Izvod] [Rad]
Evica MRATINIĆ, Vera RAKONJAC i Dragan MILATOVIĆ
GENETIČKI PARAMETRI PRINOSA I MORFOLOŠKIH OSOBINA PLODA I KOŠTICE KOD KAJSIJE [Izvod] [Rad]
Sonja IVANOVSKA, Cane STOJKOVSKI, Zoran DIMOV, Ana MARJANOVIĆ- JEROMELA, Mirjana JANKULOVSKA, i Ljupčo JANKULOSKI
MEĐUZAVISNOST PRINOSA I KOMPONENTI PRINOSA GENOTIPOVA JARE uljane repice (Brassica napus L.) [Izvod] [Rad]
Dragan NIKOLIĆ i Vera RAKONJAC
DIVERGENTNOST TIPOVA DŽANARIKE (Prunus cerasifera Ehrh.) NA PODRUČJU SRBIJE [Izvod] [Rad]
Víctor M. SALCEDA, Judith GUZMÁN i Olga OLVERA
INVERZIONI POLIMORFIZAM U NEKIM PRIRODNIM POPULACIJAMA Drosophila pseudoobscura IZ CENTRALNOG MEKSIKA [Izvod] [Rad]
Jelena Srdić, Snežana Mladenović-Drinić, Zorica Pajić i Milomir Filipović
KARAKTERIZACIJA SAMOOPLODNIH LINIJA KUKURUZA NA OSNOVU MOLEKULARNIH MARKERA, HETEROZISA I POREKLA [Izvod] [Rad]
Veselinka ZEČEVIĆ, Desimir KNEŽEVIĆ i Danica MIĆANOVIĆ
VARIJABILNOST KOMPONENTI TEHNOLOŠKOG KVALITETA OZIME PŠENICE [Izvod] [Rad]
Nikola HRISTOV, Novica MLADENOV i Ankica KONDIĆ-ŠPIKA
ASPEKTI OPLEMENJIVANJA PŠENICE NA NISKE TEMPERATURE [Izvod] [Rad]
Slađana MARIĆ, Radovan BOŠKOVIĆ i Milan LUKIĆ
POLIMORFIZAM ETR1 GENA KOD AUTOHTONIH SORTI JABUKE [Izvod] [Rad]
Gorica CVIJANOVIĆ, Nada MILOŠEVIĆ i Mirjana JARAK
ZNAČAJ DIAZOTROFA KAO BIOFERTILIZATORA U PROIZVODNJI KUKURUZA I SOJE [Izvod] [Rad]
Ankica KONDIĆ-ŠPIKA, Borislav KOBILJSKI i Nikola HRISTOV
VISOKA PRODUKCIJA DVOSTRUKIH HAPLOIDA PŠENICE KORIŠĆENJEM KULTURE ANTERA [Izvod] [Rad]
Dejan DODIG, Miroslav ZORIĆ, Desimir KNEŽEVIĆ, Bojana DIMITRIJEVIĆ i Gordana ŠURLAN-MOMIROVIĆ
ANALIZA OGLEDA SA GENOTIPOVIMA PŠENICE KORIŠĆENJEM FAKTORA SREDINE [Izvod] [Rad]
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 291-296
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 634.55
Originalni naučni rad
VARIJABILNOST MORFOLOŠKIH I POMOLOŠKIH OSOBINA
GENOTIPOVA BADEMA IZ POPULACIJE SLANKAMENAČKOG BREGA
Slavica ČOLIĆ i Gordan ZEC
Institut PKB Agroekonomik, Padinska Skela, Srbija
Izvod
Proizvodnja badema u Srbiji daleko zaostaje za potrebama i mogućnostima, a njegovo gajenje se ograničava na okućnice. Badem se odlikuje kratkim periodom biološkog mirovanja, zbog čega se može uspešno gajiti samo na pojedinim lokalitetima u Srbiji. Jedan od takvih lokaliteta je Slankamenački breg, na kome se sejanci badema masovno gaje na okućnici. Spontana populacija badema na području Slankamenačkog brega odlikuje se velikom varijabilnošću u pogledu morfoloških i pomoloških osobina. Višegodišnjim obilaskom ovog lokaliteta i evaluacijom preko 300 stabala sejanaca badema izdvojeno je 20 genotipova koji se odlikuju dobrom i redovnom rodnošću. U periodu 2003-2006. godina ispitivane su njihove morfološke i pomološke osobine. Opis je dat na osnovu deskriptora za badem (Gülcan, 1985). Proučavanje, selekcija i kolekcionisanje genotipova badema sa ovog lokaliteta. može da omogući proširenje areala gajenja badema u našoj zemlji. Izdvojeni su genotipovi 1 i 19 koje se odlikuju srednje krupnom jezgrom i redovnim prinosom, kao i genotipovi 29 i 13 koji se odlikuju kasnim cvetanjem.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 297-304
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 634.23
Originalni naučni rad
KOMPONENTE VARIJABILNOSTI I HERITABILNOST POMOLOŠKIH I HEMIJSKIH OSOBINA KLONOVA VIŠNJE SORTE MONTMORENSI
Milica FOTIRIĆ, Dragan NIKOLIĆ i Vera RAKONJAC
Poljoprivredni fakultet, Beograd-Zemun, Srbija
Izvod
Kod 12 klonova višnje sorte Montmorensi ispitivano je 5 pomoloških (dužina ploda, širina ploda, masa ploda, masa koštice i dužina peteljke ploda) i 4 hemijske osobine (sadržaj rastvorljivih suvih materija, sadržaj ukupnih kiselina, sadržaj invertnih šećera i sadržaj ukupnih šećera). Na osnovu rezultata analize varijanse za sve ispitivane osobine izračunate su komponente varijabilnosti, koeficijenti genetičke i fenotipske varijacije i koeficijent heritabilnosti u širem smislu. Od komponenti ukupne varijabilnosti godina je predstavljala komponentu koja je u najvećem procentu uslovila varijabilnost većine proučavanih osobina. Koeficijenti genetičke varijacije pokazuju da je kod proučavanih klonova najmanje varirao sadržaj ukupnih kiselina (CVg =1,79%), a najviše masa ploda (CVg =11,41%). Najmanje fenotipsko variranje ustanovljeno je za dužinu ploda (CVf =4,01%), a najveće za masu ploda (CVf =13,86%). Koeficijent heritabilnost bilo je najveći za masu koštice (h2 = 70,27%), a najmanji za sadržaj ukupnih kiselina (h2 = 7,73%).
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 305-314
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575:634.747
Originalni naučni rad
SELEKCIJA CRNE ZOVE (SAMBUCUS NIGRA L.) I OCENA UPOTREBLJIVOSTI PLODOVA KAO BIOLOŠKI VREDNE HRANE
Evica MRATINIĆ i Milica FOTIRIĆ
Poljoprivredni fakultet, Beograd, Srbija
Izvod
Selekijom crne zove (Sambucus nigra L.) iz prirodnih populacija izdvojeno je 5 genotipova (B1, B2, R, VG i RK), u cilju njihove domestifikacije. Kod izdvojenih genotipova proučene su najvažnije biološko-tehnološke osobine i vreme cvetanja zrenja ploda. Cvetanje se odvijalo u periodu polovine aprila-I dekade juna, a zrenje od I dekade avgusta do I dekade oktobra. Najkrupnije cvasti nađene nađene su kod genotipa R (sa prečnikom od 14,32cm). Najviše bobica po cvasti (prosečno 280), najkrupnija bobica (prosečno 0,21g) i najbolji kvalitet ploda (sa 17,19% suve materije 11,5% šećera, 35mg vitamina c i 2,58 g/l ukupnih bojenih materija) ispoljio je genotip VG. Kod svih izdvojenih genotipova plod je ispoljio biološki visok kvalitet, što ga preporučuje kao dobru sirovinu za različite vidove prerade. Njihova dobra rodnost, izražena otpornost prema prouzrokovaču bolesti i štetočina, kao i adaptivnost na lošije uslove, preporučuje ih za gajenje po principu organske proizvodnje.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 315-324
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 634.21
Originalni naučni rad
GENETIČKI PARAMETRI PRINOSA I MORFOLOŠKIH OSOBINA PLODA I KOŠTICE KOD KAJSIJE
Evica MRATINIĆ, Vera RAKONJAC i Dragan MILATOVIĆ
Poljoprivredni fakultet, Beograd - Zemun, Srbija
Izvod
Tokom četiri godine, kod 24 sorte kajsije, utvrđeni su prinos, masa i dimenzije (visina, širina i debljina) ploda i koštice. Rezultati analize varijanse su pokazali da je varijabilnost svih proučavanih osobina bila veoma značajno uslovljena i genetičkim i ekološkim faktorima, kao i njihovom interakcijom. Analizom komponenti ukupne varijabilnosti ustanovljeno je da su genetičke razlike među sortama u najvećem procentu uslovile varijabilnost mase koštice (S2g=47%), visine ploda (S2g=45%), visine koštice (S2g=55%), širine koštice (S2g=62%) i debljine koštice (S2g=54%), dok je variranje prinosa (S2y=70%), mase ploda (S2y=44%), širine ploda (S2y=43%) i debljine ploda (S2y=49%) bilo u najvećem procentu uslovljeno ekološkim faktorima. Vrednosti koeficijenata heritabilnosti u širem smislu bile su relativno visoke za masu i dimenzije ploda i koštice (h2=88,5-93,0%), a srednja za prinos (h2=48,3%). Korelacionom analizom ustanovljeno je da su svi koeficijenti genetičke i fenotipske korelacije, između mase i dimenzija ploda i koštice, bili pozitivni i statistički veoma značajni. Prinos je bio u veoma značajnoj, pozitivnoj, genetičkoj korelaciji sa većinom proučavanih osobina, osim sa širinom koštice. Međutim fenotipski koeficijenti korelacije između ovih osobina nisu bili statistički značajni.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 325-332
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 633
Originalni naučni rad
MEĐUZAVISNOST PRINOSA I KOMPONENTI PRINOSA GENOTIPOVA JARE uljane repice (Brassica napus L.)
Sonja IVANOVSKA1, Cane STOJKOVSKI1, Zoran DIMOV1, Ana MARJANOVIĆ- JEROMELA2, Mirjana JANKULOVSKA1 i Ljupčo JANKULOSKI1
1 Fakultet za poljoprivredne nauke i hranu, Skoplje, Makedonija
2 Naucni institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad, Srbija
Izvod
Istraživanje je sprovedeno sa ciljem da se determinišu komponente prinosa koje mogu predstavljati efektivniji kriterijum za selekciju nego prinos “per se”. Kod tri jara genotipa uljane repice (Brassica napus L.) su bila ispitivana svojstva: visina biljke, broj primarnih grana (uključujući i centralnu), broj ljuski po biljci, dužina ljuski, broj semena po ljusci, masa semena po ljusci i masa 1000 semena, kao i njihove korelacije sa prinosom semena po biljci. Broj ljuski po biljci je imao najveću vrednost koeficijenta korelacije sa prinosom po biljci (r= 0.935 i r= 0.973 u Skoplju i Strumici). Nešto manju vrednost je imao koeficijent korelacije za masu semena po ljusci (r= 0.693 i r= 0.729) i masa 1000 semena (r= 0.627 i r= 0.680). Analiza path koeficijenta je korišćena za razdvajanje direktnih i indirektnih uticaja ispitivanih svojstava na prinos semena. Broj ljuski po biljci (p=0.759 i p=0.877 za Skoplje i Strumicu) i masa semena po ljusci (p=0.216 i p=0.225) su imale najveći direktni efekat na prinos semena po biljci u obe lokacije. Nešto manja vrednost ovog pokazatelja izračunata je za masu 1000 semena (p=0.056 i p=0.010). Koeficijent determinacije (R2) je iznosio 0.94
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 333-342
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 634.22
Originalni naučni rad
DIVERGENTNOST TIPOVA DŽANARIKE (Prunus cerasifera Ehrh.) NA PODRUČJU SRBIJE
Dragan NIKOLIĆ i Vera RAKONJAC
Poljoprivredni fakultet, Beograd-Zemun, Srbija
Izvod
U ovom radu ispitivana je varijabilnost značajnijih pomoloških osobina u 3 regiona Srbije (centralni, zapadni i južni). U sva tri regiona ustanovljena je značajna varijabilnost svih proučavanih osobina. Međutim, među regionima nisu ispoljene specifičnosti, tako da se u sva tri regiona pojavljuju isti tipovi. Na ovo ukazuju slični intervali variranja, kao i slične srednje vrednosti osobina po regionima. Dobijeni rezultati navode na zaključak da čitavu teritoriju Srbije treba posmatrati kao jedinstvenu populaciju džanarike sa veoma izraženim polimorfizmom osobina. Radi očuvanja genetičke varijabilnosti džanarike za kolekcionisanje se preporučuju oni tipovi koji su prema rezultatima klaster analize svrstani u različite grupe i podgrupe.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 343-354
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 596.773
Originalni naučni rad
INVERZIONI POLIMORFIZAM U NEKIM PRIRODNIM POPULACIJAMA Drosophila pseudoobscura IZ CENTRALNOG MEKSIKA
Víctor M. SALCEDA1, Judith GUZMÁN2 i Olga OLVERA1.
1Departamento de Biología, Instituto Nacional de Investigaciones Nucleares, 2Centro de Ciencias de la Atmósfera, Universidad Nacional Autónoma de México
Izvod
Uzorci D. pseudoobscura su sakupljeni sa sedamnaest lokacija u centralnom Мeksiku unutar paralela 18o – 20o N, sa ciljem da se odredi hromozomski polimorfizam u različitim populacijama ove vrste. Od svake uhvaćene ženke po jedna larva od potomstva je uzeta, njihove pljuvačne žlezde su uklonjene i obojene sa rastvorom aceto orceina da bi se posmatrali politeni hromozomi. Odgovarajući kariotipovi svake larve su određeni. Ukupno 1894 trećih hromozoma je analizirano. Nađenih 14 različitih inverzija su ekvivalentne 34.1 % ukupne hromozomske varijabilnosti vrste. Najčešće inverzije su: TL 50.6 %, CU 27.2 5, SC 9.1 % i EP 5.5 %; ostalih 10 inverzija su retke i njihova relativna frekvencija zavisi od lokaliteta. Analiza dominantnih inverzija za svaku populaciju je urađena. Prisustvo zapad-istok gradijenta je utvrđeno za alternativni par TL-CU; TL-SC u zapadnoj populaciji i TL-CU u istočnoj. Svrstavanje svake populacije određenoj rasi je urađeno, i na taj način smo mogli da prepoznamo koegzistenciju tri različite rase u oblasti koja je ispitana.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 355-363
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 633.15
Originalni naučni rad
KARAKTERIZACIJA SAMOOPLODNIH LINIJA KUKURUZA NA OSNOVU MOLEKULARNIH MARKERA, HETEROZISA I POREKLA
Jelena Srdić, Snežana Mladenović-Drinić, Zorica Pajić i Milomir Filipović
Institut za kukuruz „Zemun Polje“, Beograd, Srbija
Izvod
Stvaranje visokoprinosnih hibrida kukuruza u direktnoj je zavisnosti od genetičke udaljenosti roditeljskih komponenti, te je za proces selekcije neophodno poznavanje genetičke divergentnosti samooplodnih linija kukuruza.
Cilj ovog rada bio je da se utvrdi genetička divergentnost 10 samooplodnih linija kukuruza različitog porekla na osnovu proteinskih i RAPD markera i da se ti podaci uporede sa podacima o heterozisu i njihovim poreklom. Izračunata genetička distanca na osnovu proteinskih i RAPD markera pokazala je podudarne rezultate, koji su takođe bili saglasnosti sa podacima o poreklu tih linija.
Klasterima na osnovu heterozisa, proteinskih i RAPD markera, linije su grupisane u dve osnovne heterotične grupe. Primećeno je nekoliko odstupanja i to kod linija koje po poreklu nisu pripadale tim heterotičnim grupama. Na osnovu ovoga može se zaključiti da je karakterizacija linija putem podataka dobijenih molekularnim markerima uglavnom u saglasnosti sa podacima o njihovom poreklu i da se na osnovu klastera može dobiti jasna i precizna slika o njihovom klasifikovanju u odgovarajuće hterotične grupe. Ovo je potvrđeno i vrednostima koeficijenta korelacije ranga koji su bili visoko značajni između oba metoda markera i heterozisa, a naročito između RAPD i heterozisa (0,876**).
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 365-374
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 633.11
Originalni naučni rad
VARIJABILNOST KOMPONENTI TEHNOLOŠKOG KVALITETA OZIME PŠENICE
Veselinka ZEČEVIĆ1, Desimir KNEŽEVIĆ2 i Danica MIĆANOVIĆ3
1 Centar za strna žita, Kragujevac, Srbija
2 Poljoprivredni fakultet, Univerzitet u Prištini, Zubin Potok, Srbija
3 Privredna komora Srbije, Beograd, Srbija
Izvod
U radu je ispitivana varijabilnost parametara tehnološkog kvaliteta (sedimentacija, sadržaj i kvalitet glutena i reološke osobine testa) kod deset kragujevačkih sorti pšenice (KG-56, Srbijanka, Studenica, Takovčanka, KG-56S, KG-100, Toplica, Levčanka, Gruža i Tara). Sorte su gajene na oglednom polju Centra za strna žita, Kragujevac tokom četiri vegetacione sezone. Sedimentacija je urađena po metodi Zeleny, sadržaj i kvalitet glutena po standardnoj metodi, a reološke osobine testa su određene na farinografu. Analizom varijanse je utvrđena značajna zavisnost ispitivanih komponenti kvaliteta od genotipa i ekoloških faktora. Ustanovljeno je da su sve sorte imale sedimentaciju na nivou prve kvalitetne klase, a najveća prosečna vrednost utvrđena je kod sorte KG-56S (61,8 ml). Sadržaj vlažnog glutena se kretao u rasponu od 25,6 % (KG-100) do 36,3 % (Gruža). Sorte su ispoljile vrlo dobar i stabilan reološki kvalitet brašna i testa, koji je bio na nivou A2, B1 i B2 kvalitetne grupe. Analizom komponenti fenotipske varijanse ustanovljeno je da, za sve ispitivane osobine kvaliteta, najmanji udeo varijanse pripada godini, a znatno veća varijansa pripada sorti i interakciji sorta-godina, što ukazuje da na ispoljavanje kvaliteta pšenice veći uticaj ima genotip, a znatno manji ekološki faktori.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 375-386
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 633.11
Originalni naučni rad
ASPEKTI OPLEMENJIVANJA PŠENICE NA NISKE TEMPERATURE
Nikola HRISTOV, Novica MLADENOV i Ankica KONDIĆ-ŠPIKA
Institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad, Srbija
Izvod
Otpornost pšenice prema niskim temperaturama je kompleksnog karaktera, pri čemu pored sorte, do izražaja dolazi i interakcija sa spoljnom sredinom. Pri nepovoljnim uslovima za kaljenje biljaka, i otporne sorte mogu ispoljiti veću osetljivost prema niskim temperaturama. U dvogodišnjem periodu (2004-2005), izvršeno je testiranje u hladnim komorama na temperaturi –15˚C u trajanju od 24, 36, 48 i 60 časova. Analizirano je 23 sorte pšenice koje su podeljene u četiri grupe, u zavisnosti od godine priznavanja. U prvoj grupi, u kojoj se uglavnom nalaze introdukovane sorte, procenat preživelih biljaka na svim tretmanima iznosio je u proseku 87%. Različito poreklo sorti koje se nalaze u ovoj grupi, značajno je uticalo na međusobne razlike u otpornosti prema niskim temperaturama. U drugoj grupi, koju čine prve domaće sorte, procenat preživelih biljaka iznosio je 89%, dok su u treću gupu uvrštene sorte koje su bile dominantne 80-ih godina, sa 88,4% preživelih biljaka. Većina sorti koje čine četvrtu grupu, trenutno je zastupljena na proizvodnim površinama u našoj zemlji. Kod ovih sorti, procenat preživelih biljaka iznosio je 86,6%. Visoke temperature u periodu kaljenja biljaka, uslovile su veća oštećenja, odnosno veći procenat izmrzlih biljaka u drugoj godini ispitivanja. Otpornost sorti pšenice prema niskim temperaturama, zadržana je nivou koji obezbeđuje uspešnu i stabilnu proizvodnju u uslovima hladnog temperaturnog stresa jugoistočne Evrope.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007), str: 387-394
© 2007 Društvo genetičara
Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 634.11
Originalni naučni rad
POLIMORFIZAM ETR1 GENA KOD AUTOHTONIH SORTI JABUKE
Slađana MARIĆ 1, Radovan BOŠKOVIĆ 2 i Milan LUKIĆ 1
1Institut za voćarstvo, Čačak
2Institut za molekularnu genetiku u genetičko inženjerstvo, Beograd
Izvod
Etilen je biljni hormon koji ima važnu ulogu u dozrevanju klimakteričnih plodova, uključujući jabuku. Do sada su ispitivani i okarakterisani geni uključeni u proces biosinteze etilena. U ovom radu proučavan je alelni polimorfizama ETR1 gena, koji kodira receptor za etilen kod jabuke. Polimorfizam je analiziran lančanom reakcijom polimeraze (PCR metodom) i restrikcionom analizom. Istraživanjem su obuhvaćene 23 autohtone sorte jabuke, locirane u kolekcionom zasadu Instituta za voćarstvo, čiji se plodovi odlikuju različitom trajašnošću u skladištu. U analiziranom materijalu detektovana su četiri alela ETR1 gena (a, b, c i d) i testirana je veza između identifikovanih alela i dužine čuvanja plodova u skladištu.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 395-404
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 633
Originalni naučni rad
ZNAČAJ DIAZOTROFA KAO BIOFERTILIZATORA U PROIZVODNJI
KUKURUZA I SOJE
Gorica CVIJANOVIĆ1, Nada MILOŠEVIĆ2 i Mirjana JARAK3
1Institut za kukuruz „Zemun Polje“, Beograd-Zemun
2Naučni institut za ratarstvo i povrtarstvo Novi Sad, Novi Sad
3Poljoprivredni fakultet, Univerzitet Novi Sad, Srbija
Izvod
Savremena proizvodnja hrane zahteva da se sačuva proizvodna sposobnost zemljišta uz održavanje visine prinosa pravilnim đubrenjem. Proizvodnja kukuruza i soje nezamisliva je bez primene đubriva, uz saznanja iz oblasti fiksacije azota, koja imaju sve veću primenu. Diazotrofi su mikroorganizmi koji imaju sposobnost fiksacije atmosferskog azota i prevođenja u oblike dostupne za biljke. Stoga je proučavan uticaj različitih doza mineralnog azota 80, 120 i 160 kg N ha-1 kod kukuruza i 50% manje doze kod soje i bakterizacije semena kukuruza asocijativnim vrstama Azotobacter chroococcum, Azospirillum lipoferum, Klebsiella planticola, Beijerinckia derxi i soje simbioznim Bradyrhizobium japonicum i njihovom mešavinom, na biogenost zemljišta, kvalitet i kvantitet prinosa.
U uslovima bakterizacije i 80 kg N ha-1 kod kukuruza ispitivani parametri su imali veće vrednosti, dok je kod soje mešavina diazotrofa pri 40 kg N ha-1 povećala ispitivane parametre. Pri unošenju diazotrofa u zemljište i đubrenju sa manjim dozama mineralnog azota moguća je proizvodnja zdrave hrane uz održavanje biogenosti zemljišta, što je osnovni preduslov za održivu poljoprivredu.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 405-411
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575.22: 633.11
Originalni naučni rad
VISOKA PRODUKCIJA DVOSTRUKIH HAPLOIDA PŠENICE KORIŠĆENJEM KULTURE ANTERA
Ankica,KONDIĆ-ŠPIKA Borislav KOBILJSKI i Nikola HRISTOV
Institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad, Srbija
Izvod
Analizirana je androgena i regeneraciona sposobnost 14 slučajno odabranih F1 hibrida pšenice (Triticum aestivum L.). Antere su gajene u in vitro uslovima na modifikovanoj Potatao-2 podlozi.
Hibrid NS111-95/Ana imao je najviše prosečne vrednosti za androgeni kapacitet (33%) i prinos kalusa (119%), dok je hibrid NS 92-250/Tiha imao najniže vrednosti za ove osobine (9% i 21%).
Sedam genotipova (50%) imalo je frekvenciju zelenih biljaka u odnosu na broj izolovanih antera preko 10%, sa najvišom vrednošću od 21.3% (NS11-95/Sremica). Kod istog hibrida (NS11-95/Sremica) proizvedeno je 12.8 linija dvostrukih haploida (DH) po klasu, korišćenom za izolaciju. Kod drugih genotipova, broj proizvedenih DH linija po klasu varirao je od 1 (30-Sc.Smoc.88-89/Hays-2) do 11.2 (NS111-95/Ana).
S obzirom na to da je polovina slučajno odabranih genotipova ispoljila visoku sposobnost za regeneraciju zelenih biljaka i visoku produkciju DH linija po klasu, in vitro kultura antera može se uspešno koristiti u oplemenjivačkim programima za brzu proizvodnju homozigotnih linija pšenice.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 39, broj 3 (2007),
str: 413-425
© 2007 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
UDC 575: 633.11
Originalni naučni rad
ANALIZA OGLEDA SA GENOTIPOVIMA PŠENICE KORIŠĆENJEM FAKTORA SREDINE
Dejan DODIG1, Miroslav ZORIĆ2, Desimir KNEŽEVIĆ3, Bojana DIMITRIJEVIĆ2 i Gordana ŠURLAN-MOMIROVIĆ2
1 Institut za kukuruz, Zemun Polje“, Beograd
2 Institut za ratarstvo, Poljoprivredni fakultet, Beograd
3 Poljoprivredni fakultet, Univerzitet u Prištini, Zubin Potok
Izvod
U cilju utvrđivanja klimatskih i zemljišnih faktora kojima se najbolje može objasniti interakcija biomase i prinosa genotipova pšenice sa spoljašnjom sredinom primenjen je model regresije parcijalnih najmanjih kvadrata (PLS). Korišćen je set podataka iz ogleda sa 20 lokalnih populacija i 5 priznatih domaćih sorti pšenice. Genotipovi pšenice su tokom četiri godine (1998-2001) ispitivani u dva različita režima gajenja: prirodni uslovi i u uslovima suvog polja. Zaštitni krov iznad suvog polja svake godine je postavljen na kraju zimskog perioda (početkom marta), u fazi bokorenja biljaka.
Za oba analizirana svojstva ANOVA je pokazala da je interakcija genotip × uslovi gajenja (tretman) visoko signifikantna (P<0.001). Rezultati PLS modela su pokazali da prva i druga dimenzija (latentni faktori) objašnjavaju 31.9 i 12.5% interakcije genotipa sa spoljnom sredinom za biomasu po biljci, odnosno 31.2 i 18.4% za prinos zrna, respektivno. Faktori spoljašnje sredine kao što su maksimalna temperatura zemljišta na 5 cm dubine u aprilu i maju, vlažnost zemljišta u sloju od 75 cm u martu i trajanje dnevnog osunčavanja u maju mesecu u najvećoj meri doprinose interakciji genotipa sa uslovima gajenja za biomasu po biljci. Slični rezultati su dobijeni za prinos zrna, s tom razlikom da se umesto faktora vlažnost zemljišta u sloju od 75 cm u martu mesecu kao značajna pokazala temperatura zemljišta na 5 cm dubine u junu mesecu.
Generalno, lokalne populacije pšenice su ispoljile bolju prilagođenost sredinama sa visokim temperaturama (vazdušnim i zemljišnim) i manjom dostupnošću vode tokom vegetativnog perioda (mart-jun) od sorti pšenice.