GENETIKA, Vol. 2, broj 1 (1970)
Kosana KONSTANTINOV i J. MOUTSCHEN
LOKALIZACIJA EFEKTA IZOPROPIL METANSULFONATA (iPMS) NA HROMOZOMIMA RAZLIČITIH BILJNIH VRSTA [Izvod]
A.M. OMAR, A.K.A. SELIM i L.R.M. MOHAMED
NASLEĐIVANjE RANOSTASNOSTI JEČMA [Izvod]
Milka ŠOPOVA
GENETIČKI SISTEM U FORMIRANJU GIGANTSKIH POLENOVIH ZRNA KOD ALLIUM [Izvod]
Vlasta KENBELIĆ
RAZLIKE U GENERACIJAMA U RAZVOJU HOMOZIGOTNIH MUTANATA ISTIH SVOJSTAVA NAKON TRETIRANJA SJEMENA ILI POLENA GAMA ZRAKAMA KOD PŠENICE [Izvod]
Lj. BERBEROVIĆ M. ĆURIĆ, R. HADŽISELIMOVIĆ i A. SOFRADŽIJA
HROMOSOMSKA GARNITURA NERETVANSKE MEKOUSNE [SALMOTHYMUS OBTUSIROSTRIS OXYRHYNCHUS (STEINDACHNER)] [Izvod]
B. GARZIČIĆ, Stefanija MARKOVIĆ, V. ŠULOVIĆ i D. MARKOVIĆ
AUTORADIOGRAFSKA ANALIZA HROMOZOMA U FENOTIPSKI ZDRAVOG NOSIOCA TRANSLOKACIJE D/D [Izvod]
Desanka RIMSA i B. GARZIČIĆ
EFEKT DEGRANOLA NA TUMORSKU ĆELIJSKU POPULACIJU IN VITRO. II. DEJSTVO NA HROMOZOME USTANOVLJENE ĆELIJSKE LINIJE IN VITRO ZA VREME IZOLOVANJA REZISTENTNIH SOJEVA [Izvod]
A.M. ABD-EL'HAMID i A.M. ALI
NASLEDNI KARAKTER JAČINE I FINOĆE VLAKNA PAMUKA [Izvod]
H. A. IBRAHIM i N. F. JENSEN
PROUČAVANjE NASLEDNOG KARAKTERA PROKLIJAVANJA ZRNA U KLASU I EFEKTA SELEKCIJE U OZIME MEKE PŠENICE [Izvod]
F.M. ABDEL-TAWAB
MEĐUVRSNA HIBRIDIZACIJA PET VRSTA RODA TRIFOLIUM [Izvod]
Jelisaveta IVANOVIĆ i D. MARINKOVIĆ
INDIVIDUALNA VARIJABILNOST pH OPTIMUMA AMILAZE U POPULACIJAMA LARAVA INSEKATSKE VRSTE MORIMUS FUNEREUS L. [Izvod]
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 3-14
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
LOKALIZACIJA EFEKTA IZOPROPIL METANSULFONATA (iPMS) NA HROMOZOMIMA RAZLIČITIH BILJNIH VRSTA
Kosana KONSTANTINOV i J. MOUTSCHEN
Izvod
Uticaj alkan sulfonata na izazivanje mutacija u biljnom materijalu ispitivan je i ranije Ehrenberg et al. 1961). Ova jedinjenja se razli-kuju kako po efektivnosti i odnosu tipova izazvanih aberacija tako i prema loka-lizaciji efekta unutar genoma. Efekat iPMS na hromozome kako u biljnom tako i u animalnom materijalu je do sada malo ispitivan. Jedan od razloga je i vrlo velika brzina hidrolize (vreme hidrolize 50% supstance pri temperaturi 37°C je 13,6 minuta) što otežava iznalaženje optimalnog načina tretiranja materijala. Prvi rezultati dobiveni na nivou hromozoma (Moutschen, 1964) i na nivou fenotipskih promena (Ehrenberg et al. 1966) opravdavaju dalji rad na ispitivanju efektivnosti ovog alkilirajućeg jedinjenja.
Za ispitivanje efekta iPMS u našim istraživanjima bio je upotrebljen sledeći materijal: Nigella damascena, suvo seme i vrhovi mladih korenčića, Vicia faba, suvo seme i mladi korenčići i suvo seme diploidnog ječma i heksaploidne pšenice. Interferenca statmokinetičkog efekta kolhicina i efekta iPMS je onemogućena izbegavanjem upotrebe kolhicina u određenim slučajevima. U svim ispitivanim biljnim vrstama iPMS je izazvao manji efekat na hromozomima nego metil metansulfonat ali je efektivniji nego alkilirajuća jedinjenja sa većom alkil grupom. Pored toga povrede izazvane sa iPMS su lokalizovane u centromeru ill blizu centromera bez obzira o kakvoj vrsti aberacija se radi. Iz ovih rezultata se može zaključiti da iPMS može da deluje na hromozome u svim stadijumima ćelijskog ciklusa. Rezultati ukazuju da se kao posledica hromozomskih aberacija javljaju ćelije kojima nedostaju delovi hromozoma (si. 6a i 6b) slično kao posle tretiranja Myle-ranom (bifunkcionalnim sulfonatom) ali sa potpuno različitim rasporedom u genomu. Rezultati dobiveni ispitivanjem anafaze u ječma i pšenice dopuštaju da se očekuje pojava neo-telocentričnog hromozoma kao posledica raskidanja a mogućnost dobivanja izohromozoma ostaje da se daljim istraživanjima ispita.
Nasa ispitivanja su pokazala da je iPMS pogodan za primenu u izučavanju mutacija i mehanizma njihovog nastajanja.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 15-30
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
NASLEĐIVANjE RANOSTASNOSTI JEČMA
A.M. OMAR, A.K.A. SELIM i L.R.M. MOHAMED
Izvod
U cilju boljeg upoznavanja naslednog karaktera svojstva ranostasnosti u ječma, vršena su ispitivanja na 13 hibridnih kombinacija u F1, F2 i F3 generaciji. Ova ispitivanja su pokazala da je svojstvo ranostasnosti pod kontrolom tri para gena, i to: gena Ea1, za srednju ranostasnost koji je epistatičan geni i za srednju kasnostasnost — Ea2; gen Ea2 je epistatičan genu Ea5 koji uslovljava kasnostasnost. Recesivni geni (ea,, ea2, ea3) uslovljavaju ranostasnost a dominantni (Ea1,, Ea2, Ea3) srednjestasnost.
Na osnovu ovih ispitivanja se pretpostavlja da je genetička konstatacija roditeljskih forama bila sledeća: za Torusuando (rana) ea1, ea2; ea3, Tridax (srednje rana) Ea1, Ea2 eas, Giza (srednja) Ea1, Ea2 Ea3, Bonus i C. I. 5632 (srednje kasna) ea1, Ea2 Ea3 i za North Carolina Hooded (kasna) ea1, ea2 Ea3.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 31-44
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
GENETIČKI SISTEM U FORMIRANJU GIGANTSKIH POLENOVIH ZRNA KOD ALLIUM
Milka ŠOPOVA
Prirodno-matematički fakultet, Skopje
Izvod
Izvod je štampan samo na engleskom jeziku.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 45-53
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
RAZLIKE U GENERACIJAMA U RAZVOJU HOMOZIGOTNIH MUTANATA ISTIH SVOJSTAVA NAKON TRETIRANJA SJEMENA ILI POLENA GAMA ZRAKAMA KOD PŠENICE
Vlasta KENBELIĆ
Zavod za genetiku i oplemenjivanje bilja, Poljoprivredni fakultet, Zagreb
Izvod
Izvod je štampan samo na engleskom jeziku.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 56-63
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
HROMOSOMSKA GARNITURA NERETVANSKE MEKOUSNE [SALMOTHYMUS OBTUSIROSTRIS OXYRHYNCHUS (STEINDACHNER)]
Lj. BERBEROVIĆ M. ĆURIĆ, R. HADŽISELIMOVIĆ i A. SOFRADŽIJA
Biološki institut Univerziteta u Sarajevu
Izvod
Izvod je štampan samo na engleskom jeziku.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 65-69
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
AUTORADIOGRAFSKA ANALIZA HROMOZOMA U FENOTIPSKI ZDRAVOG NOSIOCA TRANSLOKACIJE D/D
B. GARZIČIĆ, Stefanija MARKOVIĆ, V. ŠULOVIĆ i D. MARKOVIĆ
Laboratorija za humanu citogenetiku, Zavod za mentalno zdravlje, Beograd i Genetički odsek, Institut za biološka istrazivanja, Beograd
Izvod
Izvod je štampan samo na engleskom jeziku.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 71-79
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
EFEKT DEGRANOLA NA TUMORSKU ĆELIJSKU POPULACIJU IN VITRO. II. DEJSTVO NA HROMOZOME USTANOVLJENE ĆELIJSKE LINIJE IN VITRO ZA VREME IZOLOVANJA REZISTENTNIH SOJEVA
Desanka RIMSA i B. GARZIČIĆ
Izvod
Vršena su ispitivanja u cilju utvrđivanja promena na hromozomima jedne tumorske ćelijske populacije in vitro, izazvanih alkilirajućim agensom, Degranolom, kao i mogućnost izolovanja rezistentnih sojeva na date koncentracije ovog agensa.
Ustanovljena ćelijska linija, BGD2, tumorskog porekla, osetljiva na De-granol, tretirana je sa 3 μg/ml i 6 μg/ml agensa, (u daljem tekstu BGD2-3 i BGD2-6), kratkotrajno-2dana i dugotrajno-180 dana u cilju kvalitativnog i kvantitativnog ispitivanja dejstva ovog agensa.
Za kvalitativno ispitivanje uzeli smo u obzir aberacije hromozoma a kvantitativan test predstavljala je sposobnost obrazovanja kolonija. Na ta-belama i slikama su prikazani rezultati. Ukoliko ie kultura bila duže pod dejstvom citostatika, broj aberantnih mitoza se smanjio, a takođe je bilo razlike u tipovima aberacije. Naime, dok su kod tretirane kontrolne kulture u trajanju od dva dana najviše zastupljene hromatidne izmene, pored hromatidnih prekida, dotle je u razistentnim sojevima, BGD2-3 i BGDr6 broj hromatidnih izmena manji i kod njih smo uglavnom nalazili hromatidne prekide sa izuzetkom nešto većeg broj a dicentrika u BGD2-6 populaciji.
U pogledu sposobnosti razvijanja kolonija, dugo tretirane kulture sa 3 μg/ml agensa su dale, posle 10 dana, veći broj kolonija nego kontrolne ce-lije koje su od momenta zasejavanja retke suspenzije bile pod dejstvom 3 μg/ml Degranola.
Iz naših ogleda smo izveli zaključak da Degranol izaziva oštećenje na hromozomima i da smo putem selekcije ovim agensom iz roditeljske BGD2 ćelijske linije izdvojili dva rezistentna soja na date koncentracije. Kao para-metri za eksperimentalno razvijenu rezistenciju sluzile su nam aberacije hromozoma, naime, manji broj istih u rezistentnim sojevima, kao i veća sposobnost obrazovanja kolonija kod ovih dugo tretiranih sojeva.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 81-86
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
NASLEDNI KARAKTER JAČINE I FINOĆE VLAKNA PAMUKA
A.M. ABD-EL'HAMID i A.M. ALI
Izvod
Vršena su ispitivanja u cilju bližeg upoznavanja nasleđivanja jačine i finoće vlakna pamuka. Ispitivanja su vršena u F1 i F2 generaciji hibrida izme-du sorata Bahtim 101 i Giza 68, kao i na roditeljskim komponentama.
Rezultati ovih ispitivanja su pokazali da se obe ispitivane osobine - jačina i finoća vlakna - nasleduju kvantitativno. Veća jačina vlakna je parcijalno dominantna nad osobinama manje jačine. Dominantnost za finoću vlakna nije uočena.
Heritabilnost za jačinu vlakna je iznosila 47%, a za finoću vlakna ova vrednost je iznosila 39,3%.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 87-96
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
PROUČAVANjE NASLEDNOG KARAKTERA PROKLIJAVANJA ZRNA U KLASU I EFEKTA SELEKCIJE U OZIME MEKE PŠENICE
H. A. IBRAHIM i N. F. JENSEN
Izvod
Nasleđivanje boje semenjače kod sorata sa crvenom semenjačom zavisi od dejstva jednog gena, gde je crvena boja dominantna nad belom. Nasleđivanje proklijavanja zrna u klasu je izučavano u F2 populaciji jednog hibrida između dormantne (latentne) ozime crvene meke pšenice i nedormantne bele ozime meke pšenice. Biljke F2 sa crvenom, bojom zrna (RRiliRr) proklijavaju manje nego bele (rr) F2 biljke, a crvene heterozigotne (Rr) biljke proklijavaju vise nego crvene homozigotne (RR) biljke. Aleli kod crvenih pšenica imaju aditivno dejstvo na proklijavanje. Proklijavanje zrna u klasu se nasleduje kao kvantitativna osobina. Nijedna bela linija nije do-stigla isti nivo dormantnosti kao crvene dormantne linije. Nađene su neke crvene linije (RR ili Rr) koje ispoljavaju naklijavanje zrna u klasu u visokom stepenu. Otporne crvene linije se u većini slučajeva nisu cepale, dok se osetljive crvene linije cepaju.
Predložene su dve hipoteze radi objašnjenja proklijavanja zrna u klasu: a) Hipoteza o dejstvu komplementarnih gena koja pretpostavlja prisustvo gena manjeg efekta (minor genes) pored gena većeg efekta (major genes) koji kontrolišu boju omotača semenjače, ili njenog prekursora; b) Druga hipoteza pretpostavlja prisustvo kvantitativnih gena koji potpomažu klijanje i sprečavaju inhibitorno dejstvo pigmentacije semenjače. Selekcija na otpornost protiv proklijavanja je bila podjednako uspešna u populaciji F2 generacije kod biljaka belog (rr) i crvenog (RR, Rr) zrna.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 97-103
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
MEĐUVRSNA HIBRIDIZACIJA PET VRSTA RODA TRIFOLIUM
F.M. ABDEL-TAWAB
Izvod
Ispitivano je pet vrsta iz roda Trifolium: T. alexandrinum, T. campestre, T. dubium, T. medium i T. pratense.
Vrhovi korenčica za hromatograme uzeti su od zdravih biljaka. Broj hromozoma bio je dupliran kod T. alexandrinum i T. pratense. Ovo je bilo postignuto držanjem mladih sejanaca u fazi prvog lista u toku 12 časova u vodenom rastvoru 0,2%-tnog kolhicina.
Potencijalni tetraploidi izdvajani su na bazi broja klijalih pora u polenovim zrnima po metodu koju su opisali Dijkstra i Speckmann (1965), kao i na bazi mejoze koja je ispitivana sa aceto-orseinom. Porast i kretanje polenove cevi kroz stubić bilo je ispitivano pomoću bojenja sa cotton blue i laktofenolom.
Na osnovu hromatografske diferencijacije vrsta Trifolium ustanovljena je bliska srodnost između T. medium Hunds. i T. pratense L. kao i između T. campestre Schreb. i T. dubium Sibth. Autonkompatibilnost vrsta varirala je od 68,4°/o za T. dubium do nesto manje od 4% za T. pratense. Vitalno seme proizvedeno je kod hibrida od ukrštanja T. dubium x campestre, što ukazuje na njihovu citogenetičku srodnost. Ukrštanjem T. medium i T. pratense dobijeno je samo nekoliko smežuranih semenki. Pri ovom ukrštanju, polenove cevi su dostigle do blizine plodnika. Citološki i morfološki nalazi ukazuju na mogućnu ancestralnu srodnost ovih dveju vrsta.
Štampano u „GENETIKA“ Vol. 2, broj 1 (1970),
str: 105-111
© 1970 Društvo genetičara Srbije
S. Bajića 1, 11185 Beograd – Zemun
Srbija
Originalni naučni rad
INDIVIDUALNA VARIJABILNOST pH OPTIMUMA AMILAZE U POPULACIJAMA LARAVA INSEKATSKE VRSTE MORIMUS FUNEREUS L.
Jelisaveta IVANOVIĆ i D. MARINKOVIĆ
Izvod
Indhridualni varijabilitet u pH optimumu amilaze proučavan je kod larvi vrste Morimus Junereus koje su živele isključivo u bukvi, kao i kod onih koje su nadene u kori hrasta u mešovitoj hrastovo-grabovoj sumi. Koristeći modifikovanu metodu B e r n f e 1 d-a merena je aktivnost amilaze na različitim vrednostima pH na isti način za svaku larvu pojedinačno, pa je zatim statističkim putem izračunavana srednja vrednost pH optimuma. Distribucija ovako dobijenih individualnih vrednosti prikazana je u tabeli 1.
Prosečni optimum pH amilaze ne samo da je bio znatno niži kod larava uzetih iz mešovite šumske sastojine (X 5.294 ± 0.0014) u odnosu na one koje su živele isključivo u kori drveta bukve (5.470 ± 0.007), već je ispoljio i znatno manje individualno variranje.
Iz analize varijanse dobijenih podataka (tab. 2) uočava se da je populaciono-genetska varijabilnost (Mukai et al. 1965) znatno niža kod larava iz populacije nadene u mešovitoj lišćarskoj šumi δ2o = 0.0001) u odnosu na varijabilitet larava uzetih iz čiste bukove sastojine δ2G = 0.0004).
Morimus funereus je oligofagna vrsta. Njene larve su nalažene u kori većeg broja biljnih vrsta: hrasta, bukve, lipe, graba, trešnje i bora i to kako u mešovitim tako i u čistim sastojinama. Do danas nije poznat evolutivni put trofičke adaptacije koji je omogućio vrsti da se razvija na različitim vrstama biljke domaćina.
Kako se larve ispitivane vrste hrane uglavnom ugljenim hidratima i to pretežno skrobom, variranja u pH optimumu amilaze predstavljaju važan podatak o tipu njihove trofičke adaptacije. Dobijeni rezultati pokazuju da trofička adaptacija kod larava na različite substrate (tj. različite vrste domaćina) ne mora uvek da dovede do usložnjavanja mehanizama odgovornih za kontrolu odgovarajućih enzimskih sistema, već može biti izražena kroz povećanje genetske. homogenosti populacije.